Vjerujte mi, zaista dobro možemo pogoditi kad nas djeca nazivaju iz zezancije - klinci ne mogu baš izmijeniti glas. Međutim, malo pametnija djeca znaju sakriti broj sa kojeg zovu.
Ako mi putem do vas pizza ispadne (slučajno, naravno), velika je vjerojatnost da ću protresti kutiju kako bi svi sastojci "sjeli" na svoje mjesto. Ništa strašno.
Strpljenja, molim. Ako niste znali, treba nam 15-20 minuta da se pizza ispeče, a onda je još treba prevesti do vas, u redu?
Vozači i pješaci, živcira vas naša vožnja, znamo mi to - provlačenje između auta na motoriću i naravno, vožnja na pločniku. A kako bismo drugačije stigli u roku koji naši gladni klijenti (a i šefovi) od nas očekuju? Propisnom vožnjom?
Kada vam pozvonim sav smočen od kiše, nije nimalo lijepo da mi zatvorite vrata pred nosom dok tražite najsitniji novac u odjeći koja stoji u hodniku.
Kad mi otvorite vrata, bilo bi dobro da prestanete sa razgovorom na mobitelu. To je zapravo samo osnova dobrog odgoja.
Isto tako, bilo bi dobro prilikom otvaranja vrata da na sebi imate nekakvu majicu - da ne govorimo o hlačama!
Najpojnica od 10 % bila bi u redu, zar ne? Ako sam vam na rođendanski tulum donio desetak pizza koje koštaju prilično novca, a od vas dobijem samo 2 kune... pa, recimo samo da neću nimalo biti oduševljen!
Što su bogatiji, to su škrtiji. Najbolje napojnice dobivam od ljudi srednje klase, koji razumiju da moj posao nije bajka.
Pamtim lice svakoga tko mi uopće ne daje napojnicu. Neću napraviti ništa strašno, osim što su dobro protresi bocu kole prilikom slijedeće dostave.
Pokucat ću, pa pozvoniti najviše dva puta. Ako na to ne otvorite vrata, nemojte nazvati pizzeriju i žaliti se da niste dobili svoju narudžu. Pa ne mogu čekati ispred vaših vrata zauvijek.
Jednom je čovjek naručio pizzu samo kako bi dobio pomoć za prenošenje kauča u drugu sobu. Pomogao sam, dobio sam veliku napojnicu. Uzeo sam ju.
