Kako sam stigla do 194 kg
Imala sam sreću što sam se rodila u veliku, proširenu obitelj koja uživati okupljati se za razne svečanosti. Dobra hrana uvijek je pred nama i centar je svakog obiteljskog druženja, bilo da smo tužni ili sretni. Naučila sam već u vrlo ranoj mladosti da te hrana u sretna vremena čini još sretnijom, a tužna vremena se uz hranu lakše podnose. Moj otac je umro dok sam bila dijete, pa sam naučila bol i tugu sakrivati iza hrane i slatkiša.To je bio uzorak koji se nastavljao kroz cijeli moj život, a kad je bol zbog debljine, odbijanja i izostavljanja postala nepodnošljiva, okrenula sam se hrani. Oduvijek sam se borila sa težinom, ali sam stavljala sretno lice i pretvarala se da mi nije stalo, da nisam čula komentare druge djece, ili da mi nije smetalo što sam ostajala na klupi za vrijeme igre. Dobro sam sakrivala svoju bol, a fokusirala sam se na pomaganje drugima umjesto sebi.
Moj život krenuo je nizbrdo u 2003 kad sam izgubila posao nakon 15 godina rada. To je bilo prilično očajno vrijeme mog života. Odjednom sam bila nezaposlena i morala se odseliti 150 km dalje od kuće zbog drugog posla. Nakon tog gubitka uslijedila je smrt mog djeda, a nekoliko mjeseci kasnije i najdražeg prijatelja. Moj novi posao nestao je zbog rezanja troškova. Ponovo sam se suočila sa nezaposlenosti i vratila se na fakultet u 42. godini.
Kad sam diplomirala, jedva sam mogla doći do pozornice da preuzmem diplomu. Tijekom tog vremena borila sam se samo na jedan način kako sam znala: obratila sam se hrani za pomoć. Kao rezultat, natukla sam oko 45 kg viška slažući zaštitni sloj oko srca da me više nitko i ništa ne može povrijediti. Počela sam osjećati fizičku bol, a dijagnosticiran mi je reumatoidni artritis zbog čega mi je rečeno da ću završiti u invalidskim kolicima.
Bili su u pravu, jer nedugo nakon toga imala sam 194 kg i ovisila o hodalici ili invalidskim kolicima za odlazak sa jednog mjesta do drugog. Više nisam mogla sudjelovati u životnim aktivnostima i bila sam prisiljena postati gledatelj dok su ljudi oko mene živjeli pravim životom. Bila su u intenzivnoj fizičkoj i emocionalnoj boli, razmišljajući da prodam svoj stan i preselim se u starački dom, jer više se nisam mogla brinuti sama o sebi i bila sam spemna odustati od svega.
Morala sam sjediti na stolici pored sudopera dok sam prala posuđe ili zube. Nisam mogla odšetati do poštanskog ormarića, niti do ljekarne po lijekove. Mogla sam kupovati samo u trgovinama koje imaju kolica za osobe sa invalidnošću, a na posao sam odlazila u odjeći koja je više nalikovala na šator nego na košulju. Imala sam 194 kg u najtežem razdoblju (1. ožujka 2011)
Moj čudotvorni gubitak viška težine
Zatim me blagoslovilo čudo! Nakon što mi je baka umrla, sestra mi je rekla da odlazi na operaciju želuca, a doktor me obavijestio da više ne zna kako da mi pomogne vezano uz artritis, pa sam odlučila da više ne želim tako živjeti i odlučila se na promjenu života.Kao dodatak prejedanju, razvila sam ovisnost o šećeru i konzumirala više od 2 litre gaziranih sokova dnevno. Sada sam ispraznila boce u sudoper, zdjelicu sa šećerom bacila u kantu za smeće i počela brojati kalorije. Počela sam jesti jaja na suhom tostu za doručak I zamijenila ručkove iz fast food restorana sa juhama iz vrećice koje imaju daleko manje kalorija, te voćem i jogurtom. Počela sam jesti svinjetinu, piletinu ili suho pečeno meso sa PUNO povrća.
Uskoro su se kilogrami samo počeli topiti, a sve bez operacije, dijetnih tableta, specifičnog plana za dijetu ili vježbanja, prvih nekoliko mjeseci zbog nepokretnosti. Ključ za mene bio je naći plan sa kojim mogu živjeti do kraja života. Nikad to nisam smatrala “dijetom”, već načinom života. Ljudi cijelo vrijeme započinju i prestaju sa dijetama; a prilično je teško prestati sa “životom”!
Oh, kako mi se život promijenio!
Danas sam 125 kg lakša, 14 brojeva odjeće manja i više ne trebam invalidska kolica, hodalicu ili štap da bih se kretala. Moje potrebe za lijekovima su se drastično smanjile, pa više ne živim u stalnoj fizičkoj i emocionalnoj boli.Ja sam čudo koje hoda i govori, a dobila sam drugu priliku za život uz samu Božju snagu i snagu svoje volje! Sada sam posve nova osoba, imam toliko energije i sada sudjelujem u životu, umjesto da samo gledam kako prolazi pored mene. Blagoslovljena sam više nego što možete zamisliti i ne mogu dočekati da saznam što me očekuje u budućnosti!
Tako treba! Theresa Borawski, zaista ste nas inspirirali!
